Kad god smo neko dulje vrijeme odmaknuti od standardnog (radnog) okruženja imamo priliku za introspekciju. Godišnji odmor, pogotovo drugi dio, pred povratak u realnost je pravo vrijeme za to. Još ako čitate nešto inspirativno, razgovarate s intimnim prijateljima ili partnerom, siguran sam da imate više nego nekoliko ideja što bi promijenili (usavršili) povratkom u kolotečinu.

Svi mislimo da je to onih petnaest minuta koje si akademski djelatnici, profesori uzimaju od početka nastave i sastanaka. Po tome su poznati i jedinstveni. Svi, baš svi ostali, uključujući vladare i predsjednike dolaze na vrijeme. Jer vrijeme je novac. Naš novac gospodo.

Završio je drugi svjetski rat. Fašizam je pobijeđen, žrtve i stradanja su ogromna, valja pokrenuti narod. Ako sam u ranoj mladosti stekao sklonost ka marketingu onda su tome svakako doprinijele socijalističke parole -  bile su ujedno i jasno usmjerenje i dobro postavljen cilj. Jedna od najdražih mi je bila ona koja naravno na matematički način definira željeno društvo. Socijalizam = industrijalizacija + elektrifikacija + opismenjavanje.

Iako je dobar dio čitatelja studentska populacija, baš se svi upoznati s principima vrlo popularne SWOT analize - metode strukturnog planiranja koju vrlo ekstenzivno koristimo kad god valja analizirati snage, slabosti, prilike i prijetnje u poslovnom poduhvatu ili projektu. Vanjske i unutarnje.

Kud pobogu, pa nema gore apokalipse koja prijeti čovječanstvu, a tebi je dobro? Da, mislim sasvim  ozbiljno, no morat ćete pročitati sve, ili bar dio da saznate zašto ja vjerujem da je globalno zatopljenje jedna od boljih stvari koje nam je moderna civilizacija priskrbila.

O znanju sam već pisao. Dosta komplicirano, pa nisam siguran da ste nešto i naučili. Nedavno me ovim grafom jedna krasna udruga potaknula da vas osvijestim. I naučim. Jer, kako kaže moj prijatelj Zizo: „Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati“.

Nikakve koristi od vježbanja. Matematika se ne vježba. Jesi li ti normalan, cijeli svijet (uključujući sve nas) je dobar dio djetinjstva proveo upravo vježbajući matematiku. A oni koji su u tome bili uspješni danas su informatičari i sl. baš zahvaljujući predanom vježbanju.

Ili upravo obratno. Tko će ga znati? Jeste li IKADA bili na razgovoru za posao? Onda znate. Ukoliko ste sam poslodavac ili pak želite proširiti tim, vjerujem da je (uz dužne izuzetke ovisno o prilici) redoslijed vrlina koje tražite od novog potencijalnog suradnika upravo suprotan.

Ovih sam se dana pun samopouzdanja vratio s moje prve konferencije vezane za visoko obrazovanje i leadership - Oxford Summit of Leaders „Science & Education. Innovative Models of Development“. Ja spadam u potonje. Inovativne.

Rujan. Zagreb. Kiša. Pravo vrijeme za malu kontemplaciju o motivaciji. Meni osobno izvrstan izgovor da ne radim. Ljeto je gotovo, back to future. Svi znamo što nas čeka: još jedna poslovna/školska sezona same old, same old.

Kako bi saznali o čemu se radi i odlučili želite li pročitati moje ljetno lamentiranje ili ne, na žalost morate kliknuti i otvoriti cijeli tekst, jer iz prvog pasusa vam to namjerno ne želim otkriti.

Kad god upoznate novu osobu, bilo poslovno ili privatno prirodno vam je i normalno da saznate što više o njoj. Raspitujete se preko onih koji su vas upoznali, tko je, kakva je osoba, kakav joj je karakter, s kim se duži, gdje izlazi ... guglate ju obavezno. Zar ne?

Što se dulje bavim karijernim savjetovanjem to više razgovaram s mladima i sve ih brže „čitam“. To je naravno (pozitivna) posljedica činjenice da ih sad svjesno nastojim što bolje upoznati kako bi ih što kvalitetnije mogao savjetovati. Jasno vam je da o njima i njihovim karakteristikama i sklonostima puno toga ovisi. Ma gotovo sve, ali pssst, oni to još uvijek ne shvaćaju.

Razmišljate li o budućnosti? Ja često. Svaki dan, makar pola dana unaprijed, ali stalno razmišljam kako ću se pripremiti za ono što dolazi. Dobro i loše. I moram priznati što se više pripremam, sve mi bolje ide. Slučajno? Sumnjam. A i sumnjam stalno. Zato sam tako siguran!

Kad god razgovaram o tome prestravljen sam činjenicom kako vrlo malo ljudi razumje zašto je to tako, a još manje onih direktno uključenih i/ili odgovornih shvaća i što im je činiti. Ili su premladi (studenti) ili prestari (profesori) ili su administracija/uprava/ministarstvo pa ih nije ni briga.

Radujte se narodi ... I sretan vam Božić i sve prigodno, ali kolumna nažalost nije o vjeri. Nego vjerovanju, povjerenju, optimizmu. Ne znam da li i vi razlikujete ove dvije vrste ljudi: one sretne, optimistične, kojima BTW sve nekako ide od ruke i one druge, namrgođenu većinu, kojoj ništa nije dovoljno dobro, dani se svode na rintanje i na koncu opet prigovaranje i nezadovoljstvo. Zašto pobogu?

Ne znam. It is complicated. Svjedoci smo drastičnih promjena koje nam donosi internet, a da li su dovoljne da promijene i samu paradigmu znanja nisam siguran. Zato još studiram. I razmišljam, a zahvaljujući internetu i dijelim svoja promišljanja s vama i tražim komentare.

Jedan od uzroka ove kolumne je Alain de Botton. Nemojte me molim vas staviti među obožavatelje, dug bi to i zanimljiv razgovor bio, no neke me njegove ideje intrigiraju. I ponekad inspiriraju.

Ne brinite, nisam mislio na vas starije. Vi ste taj moment u životu davno prošli. Uspješno ili neuspješno neka ustane inter nos, vama na dušu.  Ako niste sigurni jeste li to, kraj svih silnih životnih obaveza, učinili ili ne; evo jednostavan test. Odgovorite iskreno na pitanje jesu li vam za većinu loših situacija koje vas okružuju krivi drugi ili vi sami. Pod krivi čitaj odgovorni  i to je sve. Lako je imati naknadnu pamet i analizirati prošlost, okrenimo se budućnosti. Mladima!